- GreenLeaf Academy
- No Comments
Recesijama nije uvijek lako definirati i odrediti trajanje, čak i kada prođu i dobiju ime. O karakteru da i ne govorimo. U SAD-u je za službeno određivanje razdoblja recesija zadužen Nacionalni ured za ekonomska istraživanja (NBER) koji uzima u obzir niz varijabli i trendova, a ne samo sve prisutni realni BDP. Ipak, BDP je ključna veličina za tehničku definiciju recesije, a (sezonski i kalendarski prilagođen) američki BDP smanjio se u protekla dva tromjesečja (gleda se tromjesečje u odnosu na prethodno tromjesečje). Time je udovoljen tehnički uvjet recesije (pad BDP-a dva kvartala zaredom). S druge strane, realni BDP u EU je u prvom i drugom tromjesečju ove godine rastao; stopa kvartalnog rasta u drugom kvartalu iznosila je relativno visokih 0,6%.
Iako je tehnički uvjet za proglašenje recesije u Americi zadovoljen, a u EU nije, dojam o recesiji s ove strane Atlantika sve je prisutniji. Problemi s energentima, inflacijom, pad kupovne moći potrošača i usporavanje gospodarskih aktivnosti u trećem tromjesečju u široj percepciji teško se mogu podvesti pod neki drugi zajednički nazivnik osim: „recesija“.
No, tržište rada kao da ima svoju autonomnu dinamiku. Niska nezaposlenost i snažna potražnja za radom voze po svom kolosjeku koji je daleko od recesijskih obilježja. Septembar će stoga biti obilježen vjerovatno zadnjim velikim uzletom kamatnih stopa (barem u europodručju). U europodručju je pitanje hoće li centralni bankari dizati za 0,5 ili 0,75 postotnih bodova, a u SAD-u za 0,75 ili čak cijeli bod (vjerovatnije je da će i jedni i drugi dići za ove donje pragove intervala čime će dolarska referentna stopa doći do 3,00-3,25% , a eurska, čiji je rast startao kasnije, do 1%.
Dakle, inflacija se i dalje percipira kao glavna prijetnja, recesija je još uvijek „teorija“, a grižnja savjesti zbog propusta podizanja kamatnih stopa kada je trebalo, naročito u SAD-u (još na proljeće 2021.), prejaka je da bi se u centralnim bankama zapitali što zapravo rade.
A što zapravo rade?
Djeluju reaktivno, a ne anticipativno, iako se cenetralni bankari kunu u to da su im odluke rukovođene sofisticiranim ekonomskim i prognostičkim modelima. Reaktivnim djelovanjem vodeće središnje banke se svode na igrače od drugorazredne važnosti u sivoj zoni zakašnjelih reakcija nakon što su desetljećima bile slavljene (jer su navodno spriječile recesije), ili pribijane na stup srama (jer su ih navodno izazvale).
Iza aktualne logike središnjih bankara stoji ključna makroekonomska ideja koju se u verziji za velika i zatvorena gospodarstva uči na nižim godinama ekonomskih fakulteta širom svijeta: Phillipsova krivulja.
Phillipsova krivulja uspostavlja negativnu vezu između stope inflacije (ili stope rasta plaća) i stope nezaposlenosti. Kada je stopa nezaposlenosti niska (kao sada: vidjeti sliku dalje u tekstu), plaće i cijene brže rastu, a vrijedi i obratno. Zbog toga izgleda da sada vrijedi stara Phillipsova krivulja: stopa nezaposlenosti je na najnižim raznima u povijesti, a inflacija je visoka. Tako je i u SAD-u i u EU (slika prikazuje kretanje stope nezaposlenosti u proteklih gotovo 40 godina).
Za EU su odabrana četiri velika gospodarstva za koje podaci u bazi postoje od 1983. godine
Izvor: Eurostat
Međutim, aktualna (negativna) veza između niske stope nezaposlenosti i visoke stope inflacije mogla bi biti prividna. S prikazanom jednostavnom interpretacijom Phillipsove krivulje povezano je nekoliko problema. Za potrebe ovoga teksta navest ćemo samo jedan: sam William Phillips je u slavnoj analizi iz 1958. naglasio da veza vrijedi samo kada nema snažnih vanjskih šokova cijena inputa (npr. kada nema šokova cijena energenata). Dakle, autor funkcije je smatrao da njegova krivulja nema smisla ako postoji snažan inflacijski pritisak koji dolazi iz inozemstva, što je čest slučaj u malim i otvorenim ekonomijama. (Uočite da se prema kriteriju „uvoza“ viših cijena i EU ponaša kao mala otvorena ekonomija iako je prema nominalnom BDP-u približno velika kao Kina, dakle EU je drugo ili treće najveće gospodarstvo svijeta).
Kako onda tumačiti aktualne događaje, ako ne inačicom stare Phillipsove krivulje? Činjenica koja izlazi izvan okvira starog Phillipsovog modela je sljedeća: nominalne plaće jako brzo rastu (npr. u RH po stopi od 7,5% na godinu), što stvara privid Phillipsove krivulje u sprezi s historijski niskom stopom nezaposlenosti, ali cijene zbog vanjskih troškovnih udara rastu još i brže. Znači da realne plaće padaju, a to znači dvije stvari:
- prvo, rad je realno/relativno pojeftinio (ne u odnosu na kapital koji je također relativno pojeftinio, nego u odnosu na intermedijarne inpute koji su poskupili), što samo po sebi održava zaposlenost i sprječava veliki rast nezaposlenosti,
- drugo, stara Phillipsova krivulja nije relevantan okvir za promišljanje aktualnog stanja koje je obilježeno velikim promjenama odnosa cijena i vanjskim troškovnim udarima (osobito u EU).
Svaka dobra makroekonomika počiva na mikroekonomici. Bolji uvid u aktualne događaje dobit ćemo ako promislimo što se u opisanim uvjetima događa u preduzećima.
Kompanije barem jedan dio naraslih (nominalnih) troškova rada, energenata i drugih intermedijarnih inputa mogu prebaciti na krajnje kupce. Zbog toga nastaje situacija kakva dugo nije viđena: vanjski troškovni udar, odnosno povećani izdaci koji u vidu prihoda završavaju kod proizvođača energenata i drugih energetskih kompanija, kompenziraju se podjelom tereta između kapitala, rada i kupaca roba i usluga neenergetskih poduzeća. Konkurencija, obilježja potražnje i državna intervencija sprječavaju da se narasli troškovi proizvodnje i distribucije u cijelosti prevale na kupce, pa se značajan dio naraslih troškova mora nekako razriješiti unutar poduzeća. Dio troškova snose radnici čije realne plaće padaju, a dio snose vlasnici čiji realni profiti padaju (i ne samo realni; ove godine u usporedbi s prošlom ne bi nas začudio nominalni pad korporativnih profita u usporedbi s 2021. godinom u Hrvatskoj iako će BDP osjetno rasti na godišnjoj razini).
Dosad je takva podjela tereta naraslih vanjskih troškova između kapitala i rada u domaćim kompanijama (pod „domaće“ ne mislimo samo na RH; sjetite se da je u smislu ovoga teksta i EU malo i otvoreno gospodarstvo) bila održiva iz dva razloga.
Prvo, vanjski cjenovni udar do kraja ljeta 2022. nije bio toliko jak da bi dramatično ugrozio zarade i prisilio poduzeća na otpuštanje radnika. Inflacija je smanjila realni trošak svakog kapitala, pa je i realno zahtijevani očekivani povrat na kapital uložen u preduzeća pao (čitaj: u kratkom roku za kapital nema pravog zaklona od inflacije).
Nadalje, određeni prostor za rast cijena proizvoda i usluga (prevaljivanje troškovnog udara na kupce) postojao je sve dok je potražnja kako-tako rasla, uglavnom zahvaljujući efektu otponca koji traje duže od godinu dana; riječ je o povećanoj potrošnji nakon više od godinu dana pandemijske štednje 2020. i s početka 2021.
Drugi razlog održive ravnoteže odgovora kapitala i rada jest strukturna situacija na tržištu rada koja se promijenila u odnosu na stanje pred deset i više godina (danas svuda „fali radnika“); kompanije su u prosjeku kapitalno mnogo snažnije nego primjerice 2008./09. i zbog toga mnogi radije zadržavaju radnike (te kroz to izbjegavaju transakcijske troškove i rizike otpuštanja, pa ponovnog zapošljavanja) te kroz to prihvaćaju osjetan pad realne, a vjerovatno i nominalne dobiti. Tako se ponašaju sve dok ima izgleda da se ti isti radnici maksimalno uposle kada očekivano usporavanje ili recesija prođu.
Prema tome, sada je tržište rada najnapetije u povijesti, u čemu ulogu igraju i strukturni razlozi poput demografskih trendova, a kompanije zbog toga „drže“ svoje radnike dokle god mogu. Na gornjoj slici uočite da su i SAD i „core EU“ u recesiju 2008./09. ušle s 1-2 postotnih bodova većom stopom nezaposlenosti nego što je sada slučaj. Kompanije su tada imale osjećaj da radnike mogu lako rotirati, a danas imaju osjećaj da bi ih to na dugi rok moglo jako skupo koštati.
Ova implicitna ravnoteža odnosa kapitala i rada u uvjetima vanjskog šoka je krhka. Lahko je može narušiti neki krivi potez (ekonomske) politike ili novi udar cijena energenata. To će postati posebno aktualno kada spomenuti efekt otponca u potrošnji mine, a to se sada vjerovatno počinje događati. Upravo ulazimo u fazu kada svaki krivi potez ekonomske politike, na primjer preveliko ili predugo tjeranje referentnih kamatnih stopa prema gore od strane središnjih banaka, može izbaciti gospodarstvo iz stanja delikatne, lomljive ravnoteže (ovo se više odnosi na EU nego na SAD, jer ovdje vanjski šok djeluje jače). Ako se to dogodi, ECB-u bi se već početkom sljedeće godine moglo dogoditi da mora ponovo razmotriti ekspanzivnu monetarnu politiku ne bi li ublažio (pre)tvrdo prizemljenje europskog gospodarstva.
Monetarna politika u tom procesu ipak ima drugorazrednu važnost. Gospodarski tempo u EU će prije svega zavisiti o cijenama energenata i fiskalnoj politici. Nakon što je Gazprom obustavio dotok plina Sjevernim tokom (iz političkih razloga, jer Putin želi dati plin samo zauzvrat za labavljenje sankcija), terminski ugovori na plin kao i glavna cijena struje u EU – ona u Njemačkoj, reagirali su rastom koji je zasad daleko od spekulativnih vrhunaca koji su zabilježeni u zadnjoj sedmici augusta. Terminski ugovori na prirodni plin u EU koji su od 26. kolovoza padali sa spekulativnih vrhunaca uzletjeli su do 280 eura za MWh rano u ponedjeljak, ali nakon što su tržišta probavila vijest da je Sjeverni tok I zatvoren, u utorak do kraja dana tržište je završilo oko 240. Uz, naravno, veliku neizvjesnost u pogledu daljnjih kretanja.
Izvor: tradingeconomics.com
Niko normalan se ne vjeruje u daljnji pad cijena energenata (naprotiv, valja kalkulirati s rizikom rasta), pa EU sprema odgovor u vidu paketa mjera. Neke zemlje su već najavile ili donijele prve nacionalne pakete za ublažavanje rasta cijena energenata. Njemački paket od 65 milijardi eura ili 1,8% njemačkog BDP-a (2021.) u relativnom iznosu nije puno veći od 6 milijardi kuna ili 1,4% hrvatskog BDP-a koliko je najavila hrvatska vlada. To je tek početak velike igre geopolitike, energetske i fiskalne politike koja nas čeka ove jeseni i zime. U njoj će Europska središnja banka uglavnom biti promatrač. Reagirat će ex post i činiti najviše što može da neka vrlo loša konstelacija prethodno spomenutih varijabli ne završi u financijskoj krizi i pojača recesiju. U čemu će vrlo vjerovatno uspjeti, jer europski financijski sistem je zdraviji nego ikada.
Razdoblja ekonomskih poteškoća, bez obzira na promjene BDP-a, najtačnije je definirati opisno, prema kriteriju glavnih pokretača negativnih promjena. Iz te perspektive, zapadni svijet je u ovome stoljeću prošao kroz četiri loša razdoblja. Prvo (2000.-2002.) je bilo izazvano puknućem dot.com mjehura na dioničkim tržištima u SAD-u. Drugo (koje je počelo 2008./09) izazvano je krizom na kreditnim tržištima, a u EU je produženo do 2014. krizom javnih finansija. Treće (2020.) je bilo vanjski pandemijski udar – prva recesija nakon dugo vremena koja nije nastala unutar ekonomskog sistema. Sada smo u četvrtom razdoblju gospodarskih poteškoća (označimo ga zasad brojevima godina 2022./23.), koje je obilježeno recesijom realnih plaća uslijed energetske krize koja je nalik pandemiji utoliko što problem također nije nastao u okviru gospodarskog sistema nego je uvezen iz sfere (geo)politike. Zasad nasljeđe visoke zaposlenosti / niske nezaposlenosti te, još važnije, fleksibilnost (realnih) plaća i profita prema dolje zadržavaju stope nezaposlenosti niskima u gospodarski objektivno lošem razdoblju, no niko se ne usuđuje prognozirati je li kroz predstojeće usporavanje ili recesiju moguće proći bez značajnijeg poleta stope nezaposlenosti.
Izvor: arhivanalitika.hr
